Ekonomija

Nesavršenosti tržišta: četiri mesta kroz koja ulazi korupcija

· 9 min čitanja · Svet Finansija

Novi auto-put A5, Moravski koridor kod Makrešana: ko ranije zna trasu, kupuje njive po ceni njiva
Foto: Bambyle, Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0

Ko pre objave sazna trasu novog auto-puta, njive kupuje po ceni njiva. Dan kasnije ista zemlja je plac, a razliku je zaradio onaj ko je znao ranije. Niko nije prekršio pravila tržišta. Tržište je samo cenilo informaciju koju neki nisu imali.

Uvreženo je da je korupcija problem države, a tržište lek protiv nje. Ekonomista Slobodan Maksimović u radu „Tržišne imperfektnosti i korupcija“ ne spori prvi deo: konkurencija korupciju smanjuje i menja joj oblik. Ali pokazuje i drugu stranu. Stvarna tržišta imaju četiri klasične nesavršenosti, iste one koje se uče na svakom fakultetu ekonomije, i svaka od njih otvara prostor za korupciju. Ovaj tekst prolazi kroz sve četiri i traži ono što im je zajedničko.

Šta su nesavršenosti tržišta

Nesavršenosti tržišta su odstupanja stvarnih tržišta od modela savršene konkurencije. U udžbenicima se zovu i tržišni neuspeh (market failure): situacija u kojoj tržište, prepušteno samo sebi, ne daje najbolji ishod za društvo.

Model savršene konkurencije ima stroge pretpostavke. Mnogo malih prodavaca i kupaca, od kojih nijedan ne može sam da pomeri cenu. Svaki trošak i svaka korist su u ceni. Svako dobro može nekome da se proda. Svi znaju sve. Kad sve to važi, cena sama odlučuje ko šta dobija, i nikome se ne isplati da podmićuje, jer nema čime da kupi prednost.

Stvarnost odstupa od svake od tih pretpostavki, i tu Maksimović počinje. Četiri odstupanja, četiri nesavršenosti: monopol i oligopol, eksternalije, javna dobra i nepotpune informacije. Idu od najvidljivije, velike firme, ka nevidljivoj, informaciji.

Monopol i oligopol: kako moć firme stiže do pravila

U stvarnosti mnoga tržišta drže nekolicina velikih firmi (oligopol) ili jedna (monopol). Firma sa takvom moći ne utiče samo na cenu koju plaća kupac. Utiče i na one koji pišu pravila igre.

Maksimović opisuje kako se ta moć preliva preko lobija i političkih kanala do nosilaca odlučivanja. Lobiranje je legalan način da firma zastupa svoje interese. Korupcija je, piše on, samo jedan od puteva do istog cilja, i to lakši.

Njegov primer je svakodnevan: ko dobija lokal na najprometnijem uglu. Na tržištu sa mnogo jednakih ponuđača to bi odlučila najbolja ponuda. Na tržištu ograničene konkurencije pitanje se reši preko veza, pre nego što iko pogleda ponude. Velika firma ima i novac i pristup da do odluke stigne pre ostalih.

Šta su eksternalije i zašto o njima odlučuje procena

Eksternalija je šteta ili korist koju tuđi posao napravi tebi, a koja nije u ceni tog posla. Britanski ekonomista Artur Pigu je u knjizi „The Economics of Welfare“ iz 1920. opisao upravo tu razliku između troška koji plaća firma i troška koji plaća društvo.

Udžbenički primer: fabrika uzvodno pušta otpad u reku, a ribari nizvodno plaćaju posledicu. Cena proizvoda iz fabrike to ne pokazuje. Pošto tržište štetu ne meri, meri je država, propisima, dozvolama i analizom troškova i koristi. Koliko vredi reka, piše u studiji uticaja na životnu sredinu. A studiju neko potpisuje.

Maksimović ovde imenuje ključnu reč: diskrecija, slobodna procena nadležnog. Gde se pravilo zaobiđe ili se odluka prepusti nečijoj proceni, korupcija može da uđe na svaki nivo odlučivanja, piše on, čak i u stručnu procenu. Kod eksternalija je to neizbežno, jer šteta nema tržišnu cenu koju bi neko mogao da pročita.

Javna dobra: šta niko ne kupuje, bira država

Neke stvari koriste svi, a niko ih ne kupuje pojedinačno. Ekonomisti ih zovu javna dobra. Klasičan primer je ulična rasveta: kad svetli, svetli i onome ko nije platio, pa je niko ne bi platio dobrovoljno.

Teoriju je postavio Pol Semjuelson u radu iz 1954, dugom dve i po strane. Pošto firmi ne može da naplati svakom korisniku, ne isplati joj se da takvo dobro proizvodi. Pravi ga ili naručuje država.

Kad o nečemu odlučuje država umesto kupca, menjaju se kriterijumi. Maksimović upozorava da su oni manje egzaktni nego u privatnom izboru, a diskreciono pravo veće, i da s njim raste prostor za korupciju. Njegov primer su javne službe, naročito gradski saobraćaj. Liniju, prevoznika, vozni park i cenu karte određuje grad, a putnik ih zatiče.

Jedna preciznost: gradski saobraćaj nije čisto javno dobro u udžbeničkom smislu, jer karta može da isključi onoga ko ne plati. Maksimović ga navodi kao primer javne službe, i tako ga treba čitati. Mehanizam je isti: o usluzi odlučuje neko u ime svih korisnika, a cena karte je posledica te odluke.

Asimetrija informacija: kad znanje postane roba

Model savršene konkurencije pretpostavlja da svi znaju sve. U stvarnosti tržište često saznaje tek kad se nešto već desilo, a neki znaju ranije od ostalih. Ta neravnoteža se zove asimetrija informacija.

Džordž Akerlof je 1970. u radu „The Market for Lemons“ pokazao šta ona radi tržištu polovnih automobila: prodavac zna da li je auto loš, kupac ne zna, pa kupci nude manje za sve automobile, a dobri polako nestaju sa tržišta. Za taj rad je 2001. podelio Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Maksimović ide korak dalje. Kad informacija fali ili je pogrešna, greše i firme i država. Tačna informacija o namerama konkurencije ili o potezima države zato ima cenu, a gde nešto ima cenu, nastaje i tržište za to. Privredna špijunaža je, piše on, razvijena koliko vojna i politička. To je njegova procena, bez merenja iza nje, ali mehanizam je jasan: informacija postaje roba, a do nje se može doći i podmićivanjem onoga ko je ima.

Tu je i primer sa početka teksta. Trasa auto-puta je informacija koju neko u državi zna pre objave. Njena vrednost je razlika između cene njive i cene placa.

Šta je zajedničko svim četirima: diskrecija

Na sva četiri mesta dešava se isto: gde cena ne može da odluči, odlučuje nečija diskrecija. Kod monopola je to uticaj na one koji pišu pravila, kod eksternalija procena štete, kod javnih dobara izbor države, kod informacija pristup onome što ostali još ne znaju.

Ovo je naše čitanje rada, ne Maksimovićeva rečenica. On diskreciono odlučivanje izričito imenuje kod eksternalija i javnih dobara. Kod monopola govori o uticaju na nosioce odlučivanja, a kod informacija o pristupu povlašćenoj informaciji.

Diskrecija

  • Monopol i oligopol

    • moć firme
    • lobiji do onih koji pišu pravila
  • Eksternalije

    • trošak van cene
    • procena štete i studija uticaja
  • Javna dobra

    • nema kupca
    • bira država
  • Informacije

    • neko zna ranije
    • znanje postaje roba
Četiri nesavršenosti tržišta i tačka kroz koju sve prolaze. · Izvor: prema radu S. Maksimovića „Tržišne imperfektnosti i korupcija“; sinteza je naša

Ista ideja postoji i u literaturi o korupciji. Robert Klitgard ju je u knjizi „Controlling Corruption“ iz 1988. sažeo u formulu: korupcija = monopol + diskrecija − odgovornost. Monopol znači da odluku donosi jedan, diskrecija da je donosi po svojoj proceni, a odgovornost da neko proverava kako ju je doneo.

U tabeli su sve četiri nesavršenosti, jedna ispod druge:

Nesavršenost Šta tržište ne može samo Ko odlučuje umesto cene
Monopol i oligopol da obezbedi jednake ponuđače nosilac odluke pod uticajem lobija
Eksternalije da izmeri štetu regulator i stručna procena
Javna dobra da naplati korisniku država, po svojim kriterijumima
Informacije da svima da isto znanje onaj ko zna ranije
Zajedničko cena ne odlučuje nečija diskrecija

Gde ova slika prestaje da važi

Mapa uzroka je korisna, ali ima granice, i neke od njih navode i sami autori.

  • Tržište nije uzrok korupcije. Maksimović ne tvrdi da tržište stvara korupciju. Tvrdi da je smanjuje i menja joj oblik, ali je ne ukida.
  • Ni država nije savršena. Država koja ispravlja nesavršenosti tržišta i sama donosi odluke po proceni. Ovaj deo rada (uloga države i antikorupcijske mere) nije obrađen u ovom tekstu.
  • Diskrecija nije sama po sebi loša. Pravnik Metju Stivenson sa Harvarda kritikuje Klitgardovu formulu baš na tom mestu. Premalo diskrecije tera službenike da krše pravila koja u konkretnom slučaju nemaju smisla, pogoršava odluke i odbija sposobne ljude od javne službe. Ni konkurencija ne smanjuje korupciju uvek: firma koja podmićuje može da bira između više podmitljivih službenika.
  • Formula nije zakon. Sam Klitgard je zvao metaforom. Ona kaže gde da gledaš, ne koliko korupcije ima.
  • Rad je teorijski. Maksimović objašnjava mehanizam, ne meri koliko korupcije prolazi kroz koju od četiri nesavršenosti.

Šta ovo znači za tebe

Korisno pitanje kad čitaš vest o nekom tenderu, dozvoli ili velikoj investiciji glasi: ko je ovde odlučio umesto cene? Ako je odluku doneo kupac birajući između više ponuda, prostora za korupciju je malo. Ako ju je doneo neko ko procenjuje štetu, bira prevoznika ili zna nešto pre ostalih, taj prostor postoji, bez obzira na to da li je iskorišćen.

Isto pitanje radi i u sopstvenim finansijama. Kad kupuješ stan ili zemlju, vrednost često ne zavisi samo od tržišta. Zavisi od urbanističkog plana, dozvole ili trase puta, dakle od nečije odluke. Ko razume gde tržište prestaje da odlučuje, bolje razume i zašto se cene ponekad pomere preko noći.

Česta pitanja

Šta je tržišni neuspeh?

Tržišni neuspeh je situacija u kojoj tržište, prepušteno samo sebi, ne dovodi do najboljeg ishoda za društvo. Klasični uzroci su monopol i oligopol, eksternalije, javna dobra i asimetrija informacija. Kod nas se isti pojmovi sreću i kao nesavršenosti ili imperfektnosti tržišta.

Da li tržište smanjuje korupciju?

Prema radu Slobodana Maksimovića, da: konkurencija smanjuje prostor za korupciju i menja joj oblik. Ali je ne ukida, jer na četiri mesta tržište ne može samo da odredi cenu, pa odluka prelazi na nečiju procenu. A ni država koja tržište ispravlja, piše on, nije savršena.

Šta je diskreciono pravo?

Diskreciono pravo je ovlašćenje službenika ili organa da sam proceni i odluči u okviru zakona, kada pravilo ne propisuje jedan tačan ishod. Ono je potrebno, jer nijedan propis ne predviđa svaki slučaj, ali je i mesto na kom se odluka može kupiti.

Šta je Klitgardova formula korupcije?

Robert Klitgard je u knjizi o kontroli korupcije iz 1988. sažeo korupciju kao monopol plus diskrecija minus odgovornost. Sam ju je nazivao metaforom, ne zakonom, a kritičari upozoravaju da svaki od tri dela ne važi u svakom slučaju.

Zašto javna dobra ne proizvodi privatna firma?

Javno dobro koriste svi, i oni koji ga ne plate, pa firma ne može da naplati dovoljno da bi se isplatilo. Pol Semjuelson je tu teoriju postavio 1954. Kad dobro pravi ili naručuje država, o njemu odlučuju kriterijumi i procene umesto cene.

Izvori

  1. Tržišne imperfektnosti i korupcija, Slobodan Maksimović, str. 41–43glavni izvor članka: četiri nesavršenosti i njihova veza sa korupcijom, primeri lokala i gradskog saobraćaja, privredna špijunaža, zaključak o tržištu i državi; naziv zbornika i godina izdanja nisu potvrđeni
  2. Controlling Corruption, University of California Press, 1988 (Robert Klitgaard)formula: korupcija = monopol + diskrecija − odgovornost
  3. Klitgaard’s Misleading “Corruption Formula”, Global Anticorruption Blog (Matthew Stephenson, Harvard Law School), 27. maj 2014.kritika formule: konkurencija ne smanjuje korupciju uvek, a premalo diskrecije ima svoju cenu
  4. The Economics of Welfare, Macmillan, 1920 (Arthur Cecil Pigou), preko Econlibklasično delo o razlici između privatnog i društvenog troška (eksternalije)
  5. The Pure Theory of Public Expenditure, The Review of Economics and Statistics 36(4), 387–389 (Paul A. Samuelson), novembar 1954.osnova moderne teorije javnih dobara
  6. The Market for “Lemons”: Quality Uncertainty and the Market Mechanism, The Quarterly Journal of Economics 84(3), 488–500 (George A. Akerlof), avgust 1970.asimetrija informacija na tržištu polovnih automobila

Informativno, nije finansijski savet. Primeri sa reke i auto-puta su naše ilustracije, ne primeri iz rada.

Pročitaj još